Povijest

vasanska_pov_2_1Vasanska – mića zemja za čuda judi

Sastavil: NSK (prijatel Vasanske preko potoka)

Bog zna koliko se j’ va susešćine tj. va Opatije, va petnajstak let od kako je dofinjena željeznička pruga od Pivki do Reki i otrprt štacijon pul Matuj, tega storilo. No jeno j’ zaspraven sigurno, a to j’ da se Opatija, početkun 90-teh let XIX. stoljeća više ni imela kamo širit. Kako j’ teren va podnožje Učki strm, za storit vilu malo daje od mora trebalo bi puno i teško kopat, a se bez mogućnosti da se angažira građevinska mehanizacija ka va to vreme još ni ni postojala.

Drugi pak problem opatijskoj gradskoj vlasti   tega   vremena   predstavljale   su   posljedice   lošega početnega prostornega planiranja Opatije. Ono j’ rezultiralo z činjenicum da su z igre već bili isključeni najatraktivniji deli opatijske obali ki su se nalazili na rubeh Opatije. Tako j’ na Slatine bil predviđen smještaj industrijske zoni z praonicum, postrojenjen za pumpanje vodi, konjskemi štalami i z plinarum. Z tega razloga trebalo j’ sest za stol z susednum općinun Leprinac te njim ponudit del opatijskega turističkoga kolača spakiran zajedno z delun neatraktivneh sadržaji keh je bez čekanja trebalo premestit z Opatije. Va toj je štorije jedan od temeljneh aduti Južneh železnic i kapitala ki j’ stal zad njih, bila činjenica da j’ Opatija na državnem nivoe već bila prepoznata kot elitna turističko – zdravstvena destinacija, te je z posebnim zakonon 1889. leta bila proglašena prvin morskin klimatskin lječilišten na Jadrane.

vasanska_pov_2_2Va to su vreme leprinački poteštati bili Anton Hlanuda, okol 1885. i Ivan Peršić okol 1890. leta. Za vreme prvega, Općina bilježi solidni izvoznički rezultati povezani z prodajun drva i ugljeva preko ičićanskega porta, a drugi 1890. leta potpišuje va financijsken smisle skroman općinski proračun kade se zmej ostalega troši i na babice, šintara, mežnjara i održavanje gradske uri. No i siromašan partner, kakov je leprinačka općina bila va to vreme, ima svoji interesi i more z pregovori provat zvuć najviše ča se va ten momente more dobit. Ovde to znači provat osuvremenit i razvit jedan svoj nerazvijen i nenastanjen del, ki će va narednen periode kroz komunalni doprinosi i povećanu potrošnju oneh ki tu budu prišli, prnašat čuda soldi va općinsku blagajnu. Na pregovarački stol bila j’ prema temu stavna po sen sega prazna karta priobalnega dela leprinašćine, od potoka Banina na zapade do potoka Vrutki na Istoke, ka se je protezala kroz tri leprinačke porezne općine Pojane, Bernardovu (Leprinac) i Vasansku, a osin tri kuće va pojansken dele Iki i pet va pojansken dele Ičić, desetak kuć va leprinačken dele Ičić i tri kuće va Vasanskoj, se drugoj j’ bilo prazno i nenastanjeno.

 

Prema temu, ono ča leprinačka općina na svojen priobalnen dele nuti opatijskemu lječilištu više j’ nego fascinantno i oličenje j’ čiste, nedotaknjene prirodi. Ako se gleda samo za Vasansku, onda sakako trebe partit od potoka Vrutki z ten da se je opor i nepripitomljen krajolik baruštini pomalo z leti kultiviral, naročito kada se j’ delal hotel Belevue, a da su se moćni zviri potoka Vrutki rešili kada se j’ storil hotel Palace. Onda j’ potok natkrit od mora do visini hotela Quisisana. Zdola državne cesti, na meste utjecanja va more, bil je natkrit trodjelnin svodun ki su judi popularno zvali Tri mosti. Od Tri mosti prema zapade bila je prej izgradnji plaži i prej proširenja cesti prema moru vela plićina na koj se j’ za vreme oseki moglo nabrat čuda račić, mekušac i drugeh mićeh organizam ki su živeli va more. Ti su organizmi bili dobra ješka za ribarenje i prema njimi je narod zval ovu lokaciju Račišće.

vasanska_pov_2_3Do Račišća bila je mića uvalica, zaštićena od juga z morskemi stenami, va koj je bilo mesta za dve do tri barke i ku j’ narod mej sobun zval Portić pod Fratra, po nadimke   stare   opatijske   i vasanske famiji   Letiš, ka j’   nad cestun   imela svoju kuću na adrese Vasanska 2 i 3. Kašneje je taj portić bil proširen i učvršćen z mićen lukobranun. Za jakeh dažji bujica j’ tu nanašala velike količini mulja pa je portić so to vreme slabo korišćen radi svoje plićini. Neč daje bile su smešćene tri špilje ke su zgledale kot kade za kupanje pa je to mesto onda dobilo naziv Banjica. Te   su   kaverne trejseteh let XX. stoljeća       zazidane   va   sabiralište općinske kanalizacije Zdola pansiona Breiner, dok još on ni bil storen, na morskeh je stenah bil takan kolac ki j’ nestal 90-teh let XIX. stoljeća, pa je zato kod spomen na njega, narod to mesto zval Kolac.

 

Prema istoke od banja Quitta, na obalnem pute je za jačeh dažji zbijal vrutak a ča j’ vavek bilo kumpanjano z jakin rompotanjen vodi. Zato j’ to mesto z vremenum dobilo naziv Vražji zvir. Sam je banj Quitta storen na lokacije Lučica, na koj je stara opatijska i vasanska famija Brčić – Jurković (z adresi Vasanska kbr. 1) držala svoju barku za lepega vremena. Neč zapadneje od banja Quitta (konfin porezneh općin Vasanske i Bernardove (Leprinca)) još je i danaska mića dražica ka je svoje ime dobila po staremu opatijskemu mornaru Vinku Miranu, zvanemu Tonišić (od Anton = Tone, va kastavskoj su se gospoštije često rabili nadimki Toniša, Tonišov, Tonišić itd.). On se j’ tu znal skrit pred neverun, 80 – teh i 90-teh let XIX. stoljeća. Magar je umrl 1903. leta, za duže je vreme va imene te dražice, porto Tonišić, ostalo senjano njigovo ime.

Magari se va proputovanju daje na zapad pojavjuju predivni priobalni pejzaži Bršljena, Špadićeveh sten, Dive groti, Dubokega i Punta Kolovi, ovde va njihoven opisivanju vaja fermat, aš oni su preko kunfina Vasanske i Bernardove, a ovo je ipak štorija od Vasanske. Takova j’ karta priobalnega dela leprinašćine, ki je okol 1880. leta bil bez igdere ičega, bila položena na pregovarački stol opatijske i leprinačke općini, i trebalo ju j’, kot va igre Monopoly, napunit z neatraktivnemi komunjskemi sadržaji ki su se nutili, a prvenstveno su bili vezani za proizvodnju energenat, va prven rede vodi, struji i plina. No prej njih su se tu, jušto na granice Vasanske i Bernardove, ma po sensega va Bernardovoj, na adrese Veprinac 95 i 97, 1885. leta pojavile štale z kranjskemi kravami keh je eksploatirala mljekarna Franca Mansera (Latteria Manser) z Appenzella va Švicarskoj, a va njijoj blizine bila j’ storena i praonica Južneg željeznic.vasanska_pov_2_3

vasanska_pov_2_4Prva se j’ iskala i rešavala voda, aš ako neki ima praonicu to znači da neč i z nečeren i pere. No pravi cilj Južneg željeznic i njihove kupnji izvora vodi Klarino na Punta Kolove, ni bila opskrba z vodun spomenute praonice, nego vopeljanja fine vode u Opatiju. Na adresu Veprinac 96, pumpne stanici na izvore vodi Klarino, Kotarsko poglavarstvo već 15. aprila 1884. leta šalje koncesijski ugovor, z čin se j’ trebal smanjit popis lokalneh starosjedilac ki na svojeh škinah nose vodu va Opatiju za se veći broj turist. I celi bi se taj prvi pravi posal zmej leprinačke općini i državnega poduzeća kot privatnega investitora, bil na opće zadovoljstvo rešil, da na snage ni bil Zakon od vod z 1870. leta. On je reguliral korišćenje vodi kot javnega dobra kade je va slučaje koncesije višak vodi moral bit pušćen na korišćenje drugen osoban, ili jih je rabilo z adekvatnen iznosom beči obeštetit. Kako se j’ daje dokazalo da je općinaru Antonu Koriću z Pojan kbr. 7, anke i vlasniku kući na adrese Veprinac 31, bil zaprečen pristup bivšoj općinskoj particele z vodom, a koncesionar ni otel da mu se neki pača va vrutak z čistun vodun i ne daj bože ča potruje, to su nekako na kraje bili prisiljeni nagodit se z Korićen i platit mu 1040 forinti.

vasanska_pov_2_5vasanska_pov_2_4Mogućnost davanja koncesiji na živu vodu za Opatiju imela j’ za leprinačku općinu dva jako pozitivna efekta od keh je prvi dobar inkas va općinskoj blagajne, a drugi razvoj svojga priobalnega dela, aš kuda j’ pasevala voda, moglo se j’ po erarskoj (državnoj) ceste Reka – Plomin, pušćat priključki za delat vile. Drugi bitan energent za Opatiju, čigova j’ proizvodnja anke bila smještena va objekte ki se je nalazil na leprinačken teritorije, bila j’ letrika. Kako j’ va Opatije bilo se više i više turističkeh objekti, 90 – teh se j’ let XIX. stoljeća pojavil problem premićega kapaciteta plinari ka j’ bila zadužena za osvjetljevat mesto, a bila j’ smještena na Slatine. Već su bila poznata iskustva nekeh gradi va Monarhije, pa su se opatijske gradske vlasti jako brzo odlučile za letrifikaciju mesta, za ča j’ bilo potreba zgradit letričnu centralu. Leta 1895. zibran je projekt bečkega arhitekta Ferdinanda Brodbecka pa je poduzeće Electrische Beleuchtung und Kraftübertragung Albert Jordan počelo delat elektranu.

Elektrana na ugljeve, z početno angažiranemi dvemi parnemi turbinami od po 88 kW storenemi va fabrike Prager Maschinenfabrik, bila j’ smještena na adrese Veprinac 122, a službeno je otprta va maje 1897. leta. Koncesiju za proizvodit letriku dobila j’ tvrtka Abbazianer Electricitätswerke J. N. Scanavi, va vlasništve baruni Nicolausa i Etienna Scanavija z Beča. Va sledećeh je leteh Lječilišno povjerenstvo (Cur – Commision) više puti iskalo postavjanje dodatnega letričnega osvjetjenja na dele puti po keh se kreću turisti. Prenosilo je i pritužbe lječilišneh gosti na nedovoljnu rasvjetu   državne   cesti   od     Slatine do hotela Hermitage pokle 11 ur večer, uz molbu da se nakon tega vremena, namesto polovice mićeh rasvetneh lampi pusti da gore se miće rasvetne lampe. Leta 1904. općinsko glavarstvo Leprinca, naručuje postavjanje trih rasvetneh tel, na poteze od vili Augusta do vili Speranza, a 1918. leta letrična centrala proizvodi okol 60.000 kWh letriki ka opskrbjuje 26 stupi z lučnemi lampami i 342 rasvetna tela va opatijskih hoteleh i vilah, anke i dodatnu lekriku za Miću letričnu željeznicu Matuji – Volosko – Opatija – Lovran.

vasanska_pov_2_6

Ono ča j’ danas va Opatije city bus, jušto to j’ nekada bilo to čudo nazvano Mića letrična železnica ale letrični tranvaj, a ko j’ va jednen svojen manjen dele pasevalo i od početka do kraja Vasanske. Njija glavna svrha j’ bila kvalitetneji transfer furešti od železničkega štacijona pul Matuj, kade su se skrcevali, do mesta boravišta va Liburnije, a počela se je delat va jenare 1904. leta kada j’ inženjer Hugo Rzeppa z Lobnitza počel trasirat kude će tramvaj pasevat od Matuj od Lovrana. C. kr. Ministarstvo za železnice je svojun odlukun broj 69952 od 15. marča 1907. leta dalo građevnu dozvolu za njiju gradnju pa j’ tramvaj va rekordno kratken vremene bil instaliran. Već 7. febrara 1908. leta obavjeno je tehničko – redarstveno razgledanje glede izkušanja električne željeznice.

vasanska_pov_2_7Uz dobre stvari, Mića j’ letrična železnica prnesla z sobun i dosta problemi. Leta 1908. advokat Đuro Červar z sjedištem va Voloskem najlepše moli općinsko poglavarstvo da bi čim prije objavili te narod poučili o tome, da se ne smije ticati električne žice kad pade, visi ili se inače rastrga, jer je vrlo pogibeljno za život. On nadaje škužuje vlasnika Miće železnice da je to inače napisano na stupovima, ali za one, koji ne znadu čitati…. Vozit se z tramvajum je za domaći judi bilo preskupo pa je va marče 1910. leta Uprava letrične Miće železnice spustila ceni karat za domaće stanovništvo. Općinsko glavarstvo Leprinca je na to gledalo z odobravanjen, ale je i daje protestiralo protiv izdavanja isključivo njemačkih objava (cjenika) i iskaznica i za hrvatsko, autohtono stanovništvo, aš ovdašnje stanovništvo u svojoj ogromnoj većini ne razumije sadržaja…. Tramvaji su za to vreme bili dosta udobni za vozit se va njih, po zime su bili skroz zaprti a po lete otprti. Sako jutro su pejali školani, oni ki nisu šli po Baredah, va opatijske škole.

Magari je tramvaj, ča se tiče prometne situacije i mogućnosti da se dogode nekakove prometne nesreći, bil gotovo bezopasan i poznato j’ samo par manjeh nesreć da su se dogodile, z nepoznatega razloga talijanske su ga se vlasti odlučile rešit. Prvega aprila 1933. leta bila j’ njigova zadnja partenca nakon ke su težaki demontirali tračnice i letrični pali, ki su pokrcani na brod i z opatijskega porta partili za Siciliju, dok su sami vagoni otpravjeni za Ljubljanu.

Po pitanju letnjega osvježavanja domaćeh judi i blaga, na prelaze z XIX. va XX. stoljeće va leprinačkoj općine bilo j’ po sen sega jako neregulirano stanje. Va susednoj Opatije već va sklope turističke ponudi jako dobro funkcioniraju javni banji dok z leprinačkega dela priobalja prihajaju pritužbe više gostova tukajšnjem redarstvenom uredu da se u obćini Veprinac tj. pod villa Augusta u Vasanskoj mladići od 17 – 18 let stari u moru kuplju sa svim goli, hodaju i curaju po putu kraj mora (Strandweg) kuda najviše gospoda prolazi. Budući je opis policijot suprotan ranejemu svedočenju Ludwiga Salvatora ki svojen čitateljen va Lose Blätter aus Abbazia dočarava da se nedaleko mesta pod kućun Careveh (Vasanska kbr. 90.) domaće divojke vole kupat na zaklonjenem meste, zgleda da se j’ domaća mladež va teh petnajstak let posensega skvarila. Naravno da va ten ni ni trunki istini, već se jednostavno dela o domaćoj mladeže ka ni upoznata s modun, a ne mari ni za propisi i pod pretnjun policijskega privođenja. Oni su jednostavno samo malo hrabreji od svojeh starejeh za ke C. kr. kotarsko poglavarstvo va Volosken šalje upute općine Leprinac da provede strogi nadzor nad noćnemi kupači, da budu dolično obučeni (muškarci i dječaci moraju imati kupaće gaće, rupci nisu dovoljni, dame uobičajeni kupaći kostim, nije dovoljna podsuknja sa košuljom). Gradske vlasti Leprinca prisiljene su tega 1901. leta lečit posljedice, a ne otklonit uzrok ovakovega ponašanja. On se pak ogleda va činjenice da se domaći judi va leprinačken dele Opatije nimaju kade okupat i da j’ gradnja jednega banja na leprinačkoj rivjere bila od najveće potrebi.

vasanska_pov_2_8Takovega j’ razmišljanja bil i leprinački općinski zastupnik Conrad Quitta, privatni poduzetnik pristigal z Talije, ki j’ 1904. leta dal storit projektni nacrt za banj Quitta, smješten va Vasanskoj, na samoj granice z poreznun općinun Bernardova (Leprinac). Na početke j’ ta banj bil zamišljen kot građevina manjega kapaciteta, odvojen od crti južnega obalnega šetališta, i trebal je imet dvajsetak kabin, kako j’ to zamislel i nacrtal projektant Natale Cleva. Va faze ishodovanja građevinske dozvole, kako bi se to danas stručno reklo, C. Quitta je odustal od prvobitne varijanti i već 1906. leta on išće novu građevinsku dozvolu za gradnju puno veće građevine.

Magari j’ projekt od predstavnik protaljanaškeh leprinačkeh vlasti dobil pozitivan predznak, za građevinu od općega interesa, va kašnejem je periode taj projekt bil izložen raznen sumnjan i nedoumican. Dopis z 1906. leta   predvidel je troški gradnji općinskega banja od 100.000 krun, uz smještaj zmej vilun Musil (Vasanska kbr. 91) i vilun Ragaly (Veprinac   kbr. 114 ), a elaborat novega   banja   bil je storen na ime leprinačke općini, pod   imenun Gemeindebad, a ne na ime njigovega vlasnika Conrada Quitti. Prosvjedi građani, a neš kašneje, nakon smjeni leprinačke vlasti i same Općini, izazvala j’ sumnja stanovnici da će z banjun bit zaprt putić uz potočnu bujicu Lerčica. Ta je staza bila potrebna za tadašnje prometovanje judi i blaga aš je poveževala obalni put z glavnun, erarskun cestun. Građevinski normativ ovega dela leprinačke općine predviđal je da se na sakeh 200 metar glavne prometnice omogući spoj z morskun obalun. Gradnjun nove verziji banja, na puno većoj površine, bil bi ovakov prolaz zaprečen. Apeli građani leprinačke općine finili su 1907. leta na Kotarsken sude na Volosken, a epilog je ovega zanimljivega slučaja odobrenje Općinskega glavarstva Leprinca za gradnju banja Quitta pod strogo propisanemi uvjeti, od 24. decembra 1909. leta. Ti su uvjeti prisilili investitora da zid banja prati rub skalinadi navedenega javnega prolaza, da se na isten dele postavi i ulaz va banj, anke da i samo šetalište, pokriveno portikun va dužine od dvajsetak metar, bude vavek održavano, pročišćeno od bilo kakoveh stvari i materijala, te otprto i slobodno za pasevat.

Istovremeno, pitanje gradnji banja Quitta dobilo j’ i politički predznak, aš se 1906. leta Società politica Istriana obratila leprinačken vlastun tvrdeć da je va slučaju Quitta banja počinjena povreda zakonskeh regul i najvitalnejeh javneh interes, te išćuć odštetu za prodaju plažnega dela Južnen železnican 1893. leta. Ova politička stranka nadaje postavja i pitanje problema vlasništva i ulaza va banj te stava Poglavarstva prilikun prodaji obalnega dela. Uza se peripetiji, za banj Quitta ishodovana je građevinska dozvola 1910. leta s čin je općina Leprinac darovala oven krajun monumentalan prostor. Va sklope banja dobiven je prostor za mnogobrojni trgovački sadržaji anke i za Caffe Arcade po čigoven je nazive kašneje i prozvan banj. O kakovoj se kvalitete turističke i ugostiteljske ponudi dela, svedoči i činjenica da se va dopise z 1907. leta, vezano za komercijalni prostori va sklope banja Quitta, spominje i njigovo letrično ventiliranje. Va jenen je navrate, za vreme taljanske eri, ovaj banj doživel i nadogradnju na sjeveroistočnoj strane ča ga ni naružilo, već je dapače samo naglasilo njigovu voluminoznost. No i po dofinjenju banja Quitta, jedinega javnega banja na područje leprinačkega primorja i Vasanske, dosta njih se j’ i daje kupalo po uvalicah od Slatini do Iki, izbjegavajuć nabavjanje propisane kupaće robi te prakticirajuć noćni happeningi. Erarska (državna) cesta dofinjena     1843.   leta,   osim tega ča j’ poveževala Reku i Lovran, poveževala j’ gotovo i se vile leprinačkega dela Opatije i Ičić.

vasanska_pov_2_9Veli del teh vil, tj. one ke su storene uz samu morsku obalu, poveževal je i obalni put (Strandweg, Lungomare). Obalni put dug okol dvanajstak kilometara delan je va etapah na temelje inicijativi Društva za uljepšavanje (Abbazianer Verschönerungsverein). Trasa južne etapi obalnega puta ka pasuje leprinačkun općinun i po Vasanskoj, bila j’ svojen graditeljun izvorun brojneh problemi. Leta 1908. Društvo za pospješivanje prometa sa strancima u Opatiji, čigov je predsjednik Julius Cohn, išče dozvolu za produženje puta uz more sve do Lovrana i moli da se nikome ne dodijeli građevinska dozvola na morskoj obali i s obzirom na to što dotično tlo pripada c. kr. Pomorskom eraru. Z molbun da se odbiju se molbe za dozvolu gradnje kuća na obalnom putu sa strane mora i sa strane kraja, javja se općine Leprinac 1911. leta i Lječilišno povjerenstvo u Opatiji. Istega leta, nakon ča j’ bila postavljena i učvršćena ograda na još nekeg deleh ki su bili opasni za furešti, dofinjena je i otprta južna dionica obalnega puta. Opatijski je obalni put, va letah ke su bile pred njih pa se do današnjeh dan, delil sudbinu Opatije, a ki se j’ se kroz sa ta pasana leta ž njin služil, najboje govori jena zgoda z 1912. leta kada su na njin najdene neke igračke mantelina sa inicijalima B.F. i jedna duhanska kesa.

Za si oni ki su manje marili za more, a više za duge šumske šetnji, okolnosti su va Opatije, na prelaze z XIX. va XX. stoljeće, šle va povoljnen smere. Se to j’ bilo posljedica jenega događaja z 1896. leta kada je rumunjski kralj Karol za svojga svakodnevnega jahanja po šume šal va kriven smjere pa se j’ zgubil negdere pod Leprincun. Jadan, drugo j’ jutro vižital kotarskega kapetana, baruna Artura von Schmidta – Zabierowa da ga priupita zač puti nisu urejeni i uredno senjani. Kada se j’ šegavi Zabierow diskretno potužil da za takove stvari ni beči, Kralj je galantno položil na stol popriličnu svotu ka j’ trebala poslužit za tu svrhu. Šoldi su namjenski potrošeni te j’ šetalište, dofinjeno 1901. leta, dobilo ime po svojemu mecene: Šumski put kralja Karola. Danas je to Šetalište Carmen Sylve, po rumunjskoj kraljice Elizabete, Karolovoj žene. Pasujuć kroz šumarki javoriki, koj je pripiševano blagotvorno svojstvo odbijanja insekat, potencijalneh prenosnik neugodneh boli, Šumski j’ put kralja Karola nutil niz zanimljiveh spomen obilježji od keh se j’ na leprinačkoj strane nalazil samo mostić admirala Littrowa, nastavnika pomorske akademije va Reke, kega opatijska povijest štima po pjesničken dare. Paralelno z izgradnjun šumskega puta, Društvo za poljepšavanje Opatije obavilo j’ i senjevanje seh šumskeh puti, tako da su se želje rumunjskega meceni bile ispunjene do njigovega sljedećega pojavljivanja va Opatije. Kada j’ već govora od javoriki, onda rabi reć da j’ ona na početke XX. stoljeća bila prepoznana kot jako važna karika va lječilišnen imiđe Opatije. Tako j’ leta 1905. Lječilišna komisija lječilišta Opatije zabrinuta radi zatiranja šum javoriki, ke su se jako razredile zbog novoučinjenih gradnja u zadnjih godina i misli da bi jedno opće iskorienjene javorike od neprocenjene škode za lječilište bilo. Zato već onda predlažu dva načina rasajevanja javoriki i to kroz rasajevanje mladeh javorik ili da se seme javoriki seje na oneh mesteh ka su slobodna od investitori. No stvar se j’ izgleda jako brzo promenila i z I. svetsken rate prišle su egzistencijalne brige, pa tako 1916. leta desetak stanovnik leprinašćini podnosi zahtjev za trganje lovorikinog lišća na vlastiton zemljištu i si su skupa tega leta prijavili trganje okol 2000 kil javorikineh per.

vasanska_pov_2_10Sa j’ navedena infrastruktura smještena va Leprinašćine, kako i ona va Opatije, bila usmjerena va razvoj opatijskega turizma i ugostiteljstva. Va kombinacije z pristiglen kapitalun i investicijami, takovo j’ društveno ozračje pomoglo procvatu Opatije. O temu procvatu, tj. o onemu ča j’ va priobalnen dele Vasanske i Leprinca storeno va nekeh pedesetak let na prelaze z XIX. va XX. stoljeće, najboje govori Klasifikacijski popis javnih upisa koji pripadaju privatnim licima (hotela, pansiona, restorana, krčmi, kavana, barova i gostiona) sastavjen na Volosken 25.3.1925. leta. Na ten je popise osan hoteli od keh su va kategoriju prvoklasneh svrstani oni Emiliji Barth z Veprinca kbr. 138 (Tivoli va Ičićeh), Frederica Kirscha z Vasanske kbr. 167 (Savoy dofinjen 1912. leta), Josephusa Klügla z Vasanske kbr. 120 (Excelsior), Conrada Quitte z Vasanske kbr. 126 (pansion Stern), Tullia Tomasia z Vasanske kbr. 148 (Speranza) i Franciscusa Davida z Vasanske kbr. 168 (Residenz dofinjen 1925.). Drugoklasan je hotel Roberta Pleterskog z Vasanske kbr. 100 va vile Augusta, a trećeklasan hotel Tereze Riedl z Vasanske kbr.105 (vila Irenea). Vlasnici pansioni prema istemu popisu su Mina Breiner z Vasanske kbr.169, Vittorio Lakatos z Vasanske kbr. 125, Ivan Letiš z Vasanske kbr. 2, Emilia Lewiecka z Vasanske kbr. 111, Giovanni Pum z Vasanske kbr. 142, Aurelia Rybicka z Vasanske kbr. 115, Marija Sakarova z Veprinca kbr. 142, Franz Schlosser z Vasanske kbr. 127, Julia Szabados z Veprinca kbr. 167, Stefan Vidakovits z Vasanske kbr. 115, Marija Vlašić z Veprinca kbr. 112 i Albina Zambelli z Vasanske kbr. 120. Pansioni su klasificirani od prvoklasneh do četvrtoklasneh. Popis otkriva i dva restorana na području leprinačke općini, Giuseppe Brussatoia na adrese Vasanska kbr. 3 i Casparusa Falka na adrese Vasanska kbr. 149 te četire gostionice, Amalije Haas, Vasanska kbr. 129, Tereze Krstof, Vasanska kbr. 137, Gualtiera Poistingla, Vasanska kbr. 90 i Antona Zaheja, Poljane kbr. 165, Ika. Od kavan na popise     su     one   Lugija Panciere z Vasanske bb, Sigismundusa Slovaka z Vasanske kbr. 152 i Marije Treplag z Vasanske kbr. 154, dok se kot bar vodi buffet Marijana Marchia z Vasanske bb. Popis dofinjuje osan krčam: Ivana Andretića z Vasanske kbr. 62, Karoline Baćić z Poljana kbr. 115, Ferdinanda Baćića z Poljana kbr. 114, Ivana Blagara z Veprinca kbr. 3, Katarine Franović z Vasanske kbr. 26, Marije Hlanuda z Vasanske kbr. 66, Antona Marčelje z Vasanske kbr. 162 te Antonije Žiganto z Poljana kbr. 154. Z popisa j’ očito da su se va to vreme točno razlikovale gostionice, ke su se nalazile va Vasanskoj bliže moru i bile namenjene opatijskoj klijentele bojega imovinskega statusa, i krčme ke su bile va opatijsken zaleđe, a pohodili su ih obično domaći judi slabejega imovinskega statusa.

Po ken su se redoslede delale vile va Vasanskoj danaska nan je dosta dobro poznato, aš su gotovo se storene pokle 1875. leta, a to će reć da su kućni broji dobivale po rede delanja, od Vasanska kbr. 77 nadaje. Kako su kućni broji od 77 do 81 va gornjen kraje tj. va Zatke i pul Tumpić, to bi prva vila va Vasanskoj nakon kući Brčić – Jurković (Vasanska 1) i vili Viktor i Petri (Vasanska 2 i 3), trebala bit Vila Ida na Slatine (Vasanska kbr. 82). Ova vilu malo uvučenu od mora, storil je okol 1880. leta Mate Car – Jurčić, na staren gospodarsken objekte Mateta Letiša z Opatije kbr. 33, a va njoj je bival raneje spominjani barun Artur von Schmidt – Zabierow. Nakon kratkega neimarskega predaha, za njuj su, uz samo more, storene vile Car ili Dante 1888. leta (Vasanska kbr. 90, do vile Letiš) i Vila Musil (Vasanska kbr. 91, do banja Quitta).

vasanska_pov_2_11Ova zadnja vila, bila j’ domun morda najvećega broja poznateg judi ki su va uspjehe Opatije kot turističkega i lječilišnega odredišta, imeli svoj parat. Vila se negdere zove i Vila Glax aš je va njoj bival dr. Julius Glax (11.3.1846. – 9.8.1922.), bečki sveučilišni profesor, balneolog i pršona ku se z pravun naziva ocun zdravstvenega turizma na oven područje. Dr. Glax je bil i prvi direktor Lječilišnega povjerenstva i voditelj Društva za poljepšanje lječilišta Opatija. Nakon njigovega preseljenja va vilu Portheim, na vološćanskoj strane lječilišta Opatija, va istoj je Vile, neč kašneje, bival i dr. Julius Cohn, rojen 9. novembra 1869. leta, specijalist za boli uha, grla i nosa. Ovaj je doktor, porijeklun Židov, prišal va Opatiju 1898. leta i ubrzo, 1903. leta, dobil ponudu ku jednostavno ni mogal odbit. Obećana mu j’ vila va Opatije i plemićka titula va pakete z ženun i dva malodobna otroka. Međutin, pršona z kun se j’ moral oženit ni bila niki drugi nego dvorska plesačica Maria Schleinizer, prva ljubavnica nadvojvodi Otta Habsburškega. Da bi se izbjegal dvorski skandal, ovu j’ već četrdesetogodišnju plesačicu z dva mića otroka bilo potreba udomit, a idealno j’ mesto najdeno va Vasanskoj, ča daje od bečkega dvora. Plemeniti j’ Julije nakon desetak let konačno mogal svojmu prezimenu dodat i teško stečenu plemićku titulu, te j’ odonda poznat kot Julius Cohn Edler von Hortenau. Šalu na stran, dr Julius Cohn Edler von Hortenau spominje se i kot jedan od najzaslužnejeh za otpiranje najjužnejega dela obalne šetnici. vasanska_pov_2_12

Ta etapa kaj j’ službeno otprta komać okol 1911. leta, a ka j’ Opatiju spajala z obalnen šetalištem na područje Lovrana, gotovo je cela pasevala teritorijun leprinačke općini. Va taljansken periode kot vlasnik ove Vili spominje se Luigi Panciera, z početka mići fabrikant sladoleda, ki j’ prišal va Opatiju z talijanskun okupacijun oveh kraji. On se j’ pokle očito dobro snašal, pa j’ va blizine svoje kući tj. na Slatine, postal vlasnik pravega poslovnega carstva. Koliko j’ pustil traga va Opatije, lahko j’ danaska provjerit raspitujuć se pul običneg judi kade j’ Vila Glax a kade j’ Pančera?

Neke od najstarejeh vil na Slatine, nisu bile poznate po bogzna kakovoj dugovječnosti. Takove su bile vile vlasnika Franza (Vasanska kbr. 92 i kbr. 98) ke su platile z glavun da bi se na njihoven meste mogal pokle storit hotel Palace. Kućni broj prve vili kašneje j’, 1936. leta, dodeljen novostorenoj vile Grillo na Slatine, a kućni broj Vasanska 98 je 1925. dobila jena kuća pul Tumpić. Slična sudbina j’ pratila i mići objekat na adrese Vasanska 95, ki j’ kot i villa Ida storen na gospodarsken objekte Mateta Letiša z Opatije kbr. 33, a čigov je broj 1907. prezela lišjera hotela Belevue, a 1925. leta nastanjena baraka vlasnika Szaba na Hrenoven. Zad villi Ida, storil je okol 1895. leta letričar Mate Lukšetić z Bregi vilu Lukšetić (Vasanska kbr. 96) ka j’ kašneje nadograđena z kućnen brojun 151, ale već 1925. leta taj kućni broj pripada Martinčićevoj kuće va Zatke. Do Lukšetić storil je 1896. leta graditelj Frane Fiorentin svoju villu Metropoli ka j’ kašneje nadograjena z villun Oeser (Vasanska kbr. 141). Kako se dela o jenoj od najvećeh vil va Vasanskoj, to j’ va njoj va prveh trejsetak let bivalo baren desetak podstanari. Gradnju ovega mini kvarta va današnjoj Rakovčevoj ulice, dofinila j’ familija Letiš čigov je pater familias Nadal prvo storil kuću na adrese Vasanska 99, na ku se j’ nadovezal njigov sin Ivan Josip Letiš, z svojun gradnjun ka j’ dobila broj Vasanska 163.

vasanska_pov_2_13Nakon tega kot da su se zbudili oni malo imućneji, pa tako Bledeski okol 1890. leta dofinjuje Villu Augusta (Vasanska kbr.100), pa onda Josephus Grusser za svojga sina Antoniusa hotel Belevue (Vasanska 101), Schalek vilu Madona (Vasanska 102), finjena j’ zgora banja Quitta i vila Imperial (Vasanska 104), a blizu nje neki Lazarević useljava va Villu Irenea (Vasanska 105). Vila Erminia na Slatine imela j’ broj Vasanska 107 a Marija Theresija, ka j’ do 1925. leta nestala i predala svoj numer vile Hildis, zajedno zdola Nove cesti, broj 108. Nasuprot ville Madona, storene su nakon tega gotovo jena do druge villa Helvetia (Vasanska 110) i villa Mascagni (Vasanska 111). Kontinuitet reprezentativneh vil tega dela Vasanske va ke još spadaju villa Ostoja storena 1895. leta ( Vasanska 115) i villa i hotel pansion Quitta ( Vasanska 116), razbija jedino baraka vatrogasca Roberta Dreschera pristiglega z Sežani (Vasanska 112) ka j’ korišćena kot stolarija a najbrže i za živet, dok se famija ni preselila prvo va vlastitu kuću na adrese Vasanska 153 (zdola Nove Cesti, blizu raneje spomenute stolarije na adrese Vasanska 112) a onda i na adresu Vasanska 161 (kuća Drescheroveh zgora nove cesti, storena 1908. leta). Nakon tega storene su na Slatine još i Villa Tersatto (Vasanska 117) i Villa Auges Gottes (Excelsior), zad hotela Palace, na adrese Vasanska 120. Mej njimi još su storene Villa Vassania, Ottilia ili Gottinger (Vasanska 118), na vrhe Rakovčeve ulice, i na zapadnoj granice Vasanske blizu prakući Brčići – Jurkovići, lišjera famiji Jurković (Vasanska 119), va blizine ke će uskoro zilest i Vila Sava, va vlasništve iste fimiji (Vasanska 143).

vasanska_pov_2_14Kada se govori od zgrad na području općini Leprinac va keh su se okupjali znameniti judi, po značaje sigurno j’ na prven meste villa Jeannette na adrese Vasanska kbr. 125. Tu j’ 1901. leta boravil poznati skladatelj Gustav Mahler delajuć na deleh svoje Četrte simfoniji. Mahler tu prihaja i 1905. leta, pa za Vazmeneh blagdani piše va Vasanskoj velik del svoje VI. simfoniji. Tun je prilikun bil va pratnje ženi Almi i dveh kćer. Gustav Mahler j’ svoju svetsku slavu stekal va razdoblje od 1897. do 1907. leta kada j’ bil ravnatelj bečke Operi, a nakon tega i dirigent va njujoršken Metropolitane. Va istoj je vile 1904. leta tri mjeseca boravil i švedski kralj Oscar II., ki j’ prišal va Opatiju povodun otpiranja evangeličke crekvi. Tun se j’ prilikun va ville Jeannette trefil i z carun Franjun Josipun I. i š njin vodil važni politički pogovori. Ne tako dugo od Villi Jeanette, nakon nje su storene i ville Stern ili Quitta (Vasanska 126) i Vesna (Vasanska 128)., a vremenski j’ mej njimi, na samoj granice z poreznun općinu Bernardova, storena i villa Schosser (Vasanska 127), ka j’ kašneje preimenovana va Esperiju. Na današnjen Pute Vrutki, zad Palacea su nakon tega storene 1897. leta dve stambene kuće ke nisu imele status vil ni nekega posebnega naziva. Prvu, stambenu zgradu z oštarijun, su storili opatijski Justiji (Justići), a drugu pomorac Felix Priskić z Lovrana. (Vasanska kbr. 128 i 129).

vasanska_pov_2_15Brzo za ten, finjene su i villa Atta (Vasanska 131), blizu raneje spomenute villi Schosser, villa Elvira (Vasanska 132), zad villi Metropol kot i hotel Europa (Vasanska 136), do villi Stern. Na današnjem Pute Vrutki storena j’ okol 1900. leta Villa Nehaj, ka j’ kašneje promenila ime va Villa Vavra (Vasanska 140). Jušto tako su se menjali i njiji vlasnici, od Otta Lucasa Brulla, direktora Društva Quarnero, do brata i sestri, pisara Antona i Ivani Justi z Opatije, ka se j’ 1904. leta oženila za Georgija Vavru z češke Koline. Storene su i raneje spominjane vile Oeser (Vasanska 141) i Sava (Vasanska 143), a vremenski mej njimi j’ storena i Villa Luisa z pansijonun Astoria (Vasanska 142), na lokacije mej raneje spominjanemi vilami Helvetia i Mascagni. Jedan od sini raneje spomenutega Mateta Cara – Jurčića z Vasanske kbr. 82, storil je nakon tega kuću blizu današnje njemačke crekvi (Vasanska 147), a nakon nje još su storeni i hotel Speranza (Vasanska 148), mej villami Imperial i Irenea a isto tako i raneje spominjana kuća z Lukofnakovin restoranun Zur Traube (Vasanska 149), preko puta villi Ida. Krajolik Slatine je za vavek obilježila i gradnja hotela Palace na adrese Vasanska 154, ki j’ delan zmej 1906. i 1908. leta. Opatijski starosjedioci z bliskemi rodbinskemi vezami, imeli su umešani prsti va gradnju sljedeće dve villi i to pomorski kapetan Jakov Jurković (1854.-1926.), va gradnju villi na kućnem broje Vasanska 156, na današnjen Pute Vrutki i njigov kunjado Paulo Tomašić (1858. – 1939.), va gradnju villi zad gostionice Zur Traube vlasnika Lukofnaka, ka j’ bila na adrese Vasanska 158. Tomašić, ki j’ storil i vilu Červar va Ičićeh, bil je oženjen za Jakovovu mlaju sestru Angelu Tomašić (1857.-1927.). Nakon tega, va Rakovčevoj, svoju staru kuću na adrese Vasanska 99 nadograjuje raneje spominjani mlaji Letiš z Vasanskun 163, a kovač Vladimir Lukšetić 1910. leta dela zdola Nove Cesti vilu Vladimir, stambenu kuću z kovačkun radijonun, na adrese Vasanska 165. Istega leta dela se na meste kade se Nova Cesta kaluje na Slatinu zad hotela Palace i Villa Elite (Vasanska 166) kade svoj dom nalaze opatijski Tomašić i to braća Vladimir r. 1885. i Vinko r. 1891., sini Ivana, a isto tako i Amalija Tomašić, kćer Paula, r. 1890. leta.

vasanska_pov_2_16Kako j’ va Opatije pred sam početak prvega svetskega rata još vavek bilo beči i entuzijazma za delat novi hoteli, to su zaredun, 1912. leta, va Vasanskoj storeni gotovo jedan do drugega, hotel Savoy (Vasanska 167), hotel Rezidenz (Vasanska 168) i hotel Kristal (Vasanska 169). Blizu gradilišta Njemačke crekvi svoju Villa Melita, na adrese Vasanska 170, dela istega leta i familija Ulčar. Alexander Merraus, rojen va Trste, dofinjuje z finjevanjen I. svetskoga rata villu Merraus (Vasanska 185) pod Novu Cestu, zdola merikanskeg vrti. Z jačen porastun automobilizma nakon I. svjetskega rata postale su interesantne i veće autogaraže ke su imele i del stambenega prostora, pa tako raneje spominjati Vladimir Lukšetić blizu svoje kovačije (Vasanska 165), dofinjuje 1931. leta jedan takov objekat zajedno zdola Nove cesti (Vasanska 195), a zajeno za njin i Attilio Tesi, šofer smirun nastanjen va ville Letiš, dela va Rakovčevoj autogaražu z kućun, va kombinacije z Jeletići, famijun čigovi su koreni okol 1770. leta va Vasanskoj Vase, a čigov se j’ jedan član pred nekeh 150 let odselil va Bregi, a onda okol 1935. leta tornal nazad va Opatiju.

Prelaz z XIX. va XX. stoljeće, stanovnici su priobalnega područja Vasanske, jušto ovi čigove su kuće opisane kako su nastajale, dočekali kot denacionalizirani građanski sloj ki j’ z razvojen turizma i ugostiteljstva ekonomski ojačal va odnose na nerazvijeneji del leprinačkega zaleđa. Va to vreme, radna snaga vezana za ugostiteljstvo i turizam, anke započinje svoji intenzivneji migracijski pohodi va pravce Opatije. Zato se va Vasanskoj, zgora Nove Cesti, započinju delat neč skromneje kuće oneh, ki su tu prišli neč zaslužit i da va soj toj opatijskoj raskoše provaju nać mesto pod suncen i za svoje famije. Magari su prve kuće provizornega tipa, Szabova (Vasanska 95) i Varljenova baraka (Vasanska 109), bile storene na samen vrhe dela Vasanske ki se danas zove Hrenovo, ipak se j’ sjeveroistočni del Vasanske ki je gravitiral Plahutu, nekako brže razvijal. Prvi se j’ preko Nove Cesti z svojun kućun dignul kovač Josip Jeletić – Tančinić, ki j’ prišal z Vasi i okol 1893. teta storil svoju kuću na adrese Vasanska 106. Sljedeće kuće va ten dele, ravno zgora famiji Jeletić, podignuli su okol 1896. leta Istrijani, i to Anton Vesnaver, pristigal najvjerojatneje z Paza, na kućnen broje Vasanska 122, i zidar Ivan Vivoda z Mlin, Buzet, otac kašnejega legendarnega opatijskega fotografa, na adrese Vasanska 123. Nakon njih na adrese Vasanska 124, kuću dela i težak Frane Bošnjak, va Vasansku pristigal z Zatki. Zajednička karakteristika seh oveh doseljeniki bila j’ da su oženili domaće divojki i to Jeletić, Vesnaver i Bošnjak leprinčanke a Vivoda rukavčanku. Va njihovoj je susešćine interesantna i kuća z kućnen brojun Vasanska 135 za ku bi se moglo reć da filijala j’ Vedežani, aš va njoj bivaju i Ivan Jurdana – Golčev r. 1879. leta z famijun i braća Brnčić, Josip r. 1883. i Frane r. 1885. leta, z svojemi famijami.

vasanska_pov_2_17Sakako da j’ glavni pečat ovemu novonastalemu Vasanskemu radničkemu naselju dalo pojavjevanje stolara Josipa Marka Krstofa zvanega Plahut r. 26. jenara 1872. leta, ki j’ tu prišal z Vasi i prvi se j’ spametil na ten brege zgora Slatini otpret oštariju ku j’ nazval Učka gora (Vasanska 138). Po ten je oštaru i cela lokacija Plahuta dobila svoje ime, a oštarija se j’ tu pod kašnejin nazivun Pod Učkun, zadržala još čuda let, magari neke ideje njezinega vlasnika, kot ča j’ na primjer veza žičarun od Slatine do oštarije, nisu nikad dobile priliku da budu realizirane. Za Krstofun na drugu stran naselja ko gravitira Plahutu, svoju kuću na adrese Vasanska 138, dela Mate Krbavčić z Buzeta, prvi ki j’ na Plahut pripejal ženu z druge bandi Učki. Na adrese Vasanska 139, blizu Krstofove oštairje, svoju kuću pak diže zidar Giovani dal Pont pristigal z Belluna. Interesantno j’ da dal Pont ženi Ivanu Pošćić z Vasi 1898. leta, istega leta kada se žene i Krstof – Plahut i Krbavčić, a to bi nekako moglo bit povezano z letun kada su storene i njihove tri kuće na Plahute. Okol 1900. leta, najudaljeneju kuću od mora na Plahute (Vasanska 144) dela i trgovački pomoćnik Josip Poščić z Vasi, ki dela pul postolara Tomašića va Opatije a zajedno nakon njega i Anton Benčinić z Bregi (Vasanska 145) kot i Mate Šlosar z Klani (Vasanska 146). Va srce Plahuta kuće još delaju, okol 1905. leta i Frane Celić (Vasanska 157), pristigal z Karbuna va Istre i Mate Bošnjak z Zatki (Vasanska 159), anke oženjeni za divojki z Vedeža, a na fite va novosagrađenoj kuće Krstofoveh na adrese Vasanska 160, anke bivaju dve sestre Brnčićeve z Vedeža, jena oženjena za Šimuna Dausa z Boruta, a druga za Ivana Toncina z Gračišća. Svoju sreću na Plahute va Vasanskoj išću 1913. leta i Mate Andrejević z Gorenje Vasi 173, ženjen dva puta za divojki od Jurdani, Gržetići z Gornjega Rukavca nastanjeni istega leta na adrese Vasanska 174, Josip Trdoslavić z labinske Sv. Nedeji 176 ki j’ 1914. leta finil svoju novu kuću na adrese Vasanska 176, zidari Božo i Mihael Simičević z Jesenica, Obrovac na adrese Vasanska 186. Svoju drugu kuću (Vasanska 196), va blizine prve, dofinjuje okol 1935. leta i težak Franjo Bošnjak z Vasanske 124. Sakako dosta pomanje, ma paralelno z razvojen dela Vasanske ki gravitira Plahutu, tekal je i razvoj dela ki se zove Hrenovo. Nakon Szabove i Varljenove baraki, tamo okol 1895. Ana Krajčić rođ. Maglica z Veprinca 110 dela svoju kuću na adrese Vasanska 133, a zajeno do nje Joannes Szabo z Farkasa, Mađarska dela kuću na adrese Vasanska 134. Okol 1902. leta kočijaš Josip Ujčić z Studene Gore, Hrušica, dela kuću va ten nize (Vasanska 150), a ko leto kašneje, zad njimi, i stolar Aloysius Wendler z Fehringa, Štajerska (Vasanska 155). Raneje spomenuta kuća Drescheroveh na adrese Vasanska 161, dofinjena 1908. leta bila j’ zadnja kuća ka j’ va oven dele storena prej početka Prvega svetskega rata. Na kraje 1914. leta dofinjena j’ na zapadnen dele Hrenova, današnji Put za Slavići, kuća vlasnice Mariji Tancabel r. Bošnjak, rodun z Zatki. Zada nje Frane Franović – Lančina z Zatki dela svoju kuću na adrese Vasanska 179 a bočno prema merikansken vrtun, Antonio Guato (Gnjato) stambeni objekat na adrese Vasanska 184. Neč niže prema Novoj ceste, Ivan Antoni finjuje 1926. leta stambenu zgradu na adrese Vasanska 188, a na isten dele na samoj novoj Ceste, do Šišine merine tj. Merikanskeg vrti, Hildegarda Kuczor r. Hortenau, r. 1894. tu dela kuću 1928. leta na adrese Vasanska 190. Njiji muž, trgovac paprikun, Michael Paulus Kuczor r. 1871. va Szegede, Mađarska, poznat je z epizodi okol natezanja za kupovinu merikanskeg vrti z Jurkovićen, z ke je jeda od njih postal bogateji za nadimak Šiša, a cela je parcela nazvana Šišina Merina. Oba protagonista te štorije su bili susedi i nisu bivali dugo jedan od drugega, Kuczor va vile Blanche (Veprinac 158), zajeno preko konfina z Bernardovun a Jurković va raneje spomenutoj vile Sava (Vasanska 143). Va centalnen dele Hrenova, zada Szabove i Varljenove baraki, storen je 1916. leta stambeni objekt na adrese Vasanska 181, čigovi su vlasnici bili Anton Andretić i Antonija Bučić, a mej barakami, okol 1930. dofinjen je i stambeni objekt Franjice Lukšić (Vasanska 194), udovice Rumac z Veprinca 130. Neč niže, na samoj Novoj Ceste, Vinko Mender preko puta crekvi Marijinega Navještenja dela svoj stambeni objekt na adrese Vasanska 192, a prit va Vasansku i Opatiju se j’ konačno odvažil, trbuhun za kruhun, i neki z Puharske tj. od Menderi. Bil je to Josip Žigulić, ki je 1938. leta dobil tuka počasni kućni broj, okrugleh Vasanska 200. To bi posensega bilo skoro se za prveh 200 kućneh broji va Vasanskoj tj. do 1938. leta. No pažljiveji čitatelj će primjetit da tu fali baren jedan kućni broj i baren dva relativno vela objekta. Doseljenici va Vasansku, a teh je na prelaze z XIX. va XX. stoljeće bilo jako puno, osim svoje voji i želji za uspjehum prnašali su sobun i svoju veru. I kakovo bi to onda bilo mesto i kakovi bi to bili kršćani, da se tu ni storila i kakova crekva. Zato j’ za potrebu judi z Vasanske, anke i seh drugeh judi zapadnega dela Opatije, va okolnosteh Prvega svetskoga rata, puneh dvajset let, delana crekva Marijena Navješćenja. Crekvu j’ projektiral slavni arhitekt Karl Seidl, a delat se j’ počelo 1906. leta kada j’ kamik temeljac postavil tršćanski biskup Franjo Nagl. Pri temu j’ va temelji Crekvi položena metalna tuba z porukom za buduće generacije.

vasanska_pov_2_18Gradnju crekvi Marijina Navještenja zbog duljini radovi kumpanjale su brojne pegule i zato se j’ njija gradnja protegnula dugo va taljanski period. Na nekeh od stareh kartulin vidi se va blizine gradilišta crekvi i nekoliko drveneh križi, a va vreme Prvega svjetskega rata dogodil se j’ incident z mulami ke su korištene za transport materijala na gradilište. Pri temu se j’ kompletna železna konstrukcija nadstrešnici zrušila na mule ke su se našle zdola nje. Kako j’ crekva storena od kastavskega kamika, delali su ju mej drugemi i kastavski klesarski majstori Rubeše. Zanimljivo j’ da j’ crekva izgleda storena va etapah, budući da glavarstvo općine Leprinac, dopisun upozorava tršćanskega biskupa dr. Andriju Karlina, da se u samostanskoj crkvi Benediktinaca u Vasanskoj slavila za Božić 1913. leta polnoćnica te mole da se to ubuduće prova zabranit zbog kojekakvog nemorala koji se događa oko crkve. Razlog otimanju od kontroli spomenute situacije va Vasanskoj, općinske vlasti Leprinca videle su va nedovoljnen broje redari ki su bili na raspolaganju općinsken vlastun. Za razliku od gradnji ove crekvi ka j’ va narode od milja nazvana Njemačkun crekvun i ka nikada ni imela nikakov kućni broj, gradnja samostana benediktinac – olivetanac smještenega uz samu Crekvu tekla j’ bez ikakoveh peripetij, pa j’ samostan i dofinjen 1910. leta. Prema redoslede kućneh broji prema dofinjevanju gradnji, ovaj je samostan dobil kućni broj tj. adresu Vasanska kbr. 164. Živet va Vasanskoj, značilo j’ , ponekad i mimo svoje voji, potrebu da se čovek mora pilagodit neken norman ponašanja ke doseljenikun i nisu baš bile po voje ili njij nisu baš bile do kraja ćare. Tamo od kuda su prihajali, nikad niki na tako neč ni ni pomišjal. Va jeke turističke sezone 1907. leta, kotarski doktor naveliko obilazi okolicu Slatini te pul Katarini Brnčić r. Kusturin, na adrese Vasanska 135 nalazi, va prostorije od 48 m2, ka j’ namenjena za smještaj tri do četiri čoveka, šest radniki, a na adrese Vasanska 147, pul Cari, va prostorije iste kvadraturi, pet radniki. Pul Mariji Szabo va Vasanskoj kbr. 134, Ani Krajčić va Vasanskoj kbr. 133 i Josipa Ujčića, Vasanska kbr. 150, kotarski doktor našal je prasci ki j’ bilo zabranjeno držat na teritorije opatijskega lječilišta. Za razliku od njih, monter letričnih instalacij Mate Lukšetić z Bregi, vlasnik kući na Slatine, Vasanska kbr. 96, provuje 1903. leta ishodovat dozvolu za prenoćenje stranac aš da j’ na istoj za popravak mnogo potrošio i sada žalibože nakon tolike žrtve skoro prazna stoji. Desetak let kašneje, on je ponosni vlasnik prebučnega peteha ki ne da gostun pansiona Jeannete da spe. Oni se z pravun žale budući da j’ od 1911. leta na snage zabrana držanja anke i peteh na područje lječilišta Opatija, sl. 18.

vasanska_pov_2_19Komunalni su policijoti tega vremena bili zaduženi i za ono ča danas zovemo ekološkemi incidenti. Najčešće se j’ to odnosilo na kalevanje onečišćene vodi z tzv. buči (septičkeh jam), z čin se ponekad bave Lukšetići, Vasanska kbr. 159 i Marija Fiamin rođ. Letiš z vili Erminia, Vasanska kbr. 107. Njezina j’ otežavajuća okolnost da to dela na plaže zdola villi. Gnojnu vodu po noće va kanal državne cesti spušća i sluga pansiona Breiner, a va kruge pansiona drži još i 7 koši smeća (glave i drobovi od peradi itd…). Takovi postupci ne čude aš je odvoz onečišćene vodi z buči poprilično skup. Ubrzo nakon teh prijavi pročulo se j’ da se ilegalnen pražnjenjen buči bavi i sam Ignaz Brückner, koncesionar pražnjenja septičkeh jam, ki j’ skopal kanal va potok Lerčicu te j’ onuda spušćal nečistu vodu. To j’ moglo potaknut i one neodlučni da se ne drže propisi lječilišnega okruga. Osim ilegalnega zbrinjavanja onečišćene vodi, učestalo j’ pred I. svjetski rat bilo i ilegalno zbrinjavanje smet, po čen je najpoznateja bila famija Grüsser. Kot vlasnici hotela Bellevue i Palace na Slatine, oni su va više navrati palili smete va svojen vrte, a ča j’ pačilo njihoven gostun. I njihov sluga Paul Valentin ponekad je znal odhitit smete na put ki j’ predstavljal konfin zmej Vasanskun i Opatijun.

Otkada j’ na Angiolina – Bade susedne Opatije bilo provaljeno va kabinu uglednega gosta, nadvojvodi Ludviga Viktora (mlajega brata cara Franji Josipa I.), najbrže da j’ postal složeneji opis posli pripadnici redarstveneh službi općini Volosko – Opatija i Leprinac. Baš zato ča j’ lječilišno područje obuhvaćalo deli i jene i druge općini, kotarsko j’ poglavarstvo 1912. leta iskalo da se formira zajednička redarstvena služba općine Leprinac i općine Volosko – Opatija na područje lječilišta Opatija. Leprinačke su vlasti va to vreme uredno odbijale brojni predlogi razneh opatijskeh lječilišneh udrug te predlogi z c. kr. Kotarskega poglavarstva va Volosken, ki su šli za ten da se za Slatinu i Punta Kolovu stori posebno okružje z zasebnemi kućnem broji. Leprinčani su se najvjerojatneje bali rezultata eventualnega referenduma, va ken bi denacionalizirani građanski sloj priobalja odlučil da više ne želi pripadat leprinačkoj općine. Ipak, va slučaje formiranja zajedničke redarstvene službi sigurno nisu imeli niš protiv, pa su zato i ponutili da njijo sjedište bude smješteno va vile Car, na adrese Vasanska 90. Delo j’ te novoustrojene policijotske službi bilo propisano službenim naputkun. Okol Novega leta 1908. dogodila se j’ krađa va ville Schlosser, Vasanska kbr. 122. Va policijsken izvještaje ostaloj j’ zapisano da j’ kuharice Anni Krasser od još nepoznatih ukradena zlatna ženska ura sa zlatom veružicom te jedan zlatni prsten ukupno vriedno 100 K. Sumnjivi da su možebiti tu kradju izvršili su bili sledeći: Osip (Josip) Bočnik, Marija Poščić te Elizabetha Gfrerrer. Potpisani je preiskao po zakonu sve stvari gori navedenih te u prisutnosti istih, ali bez uspjeha. Druga krađa dogodila se j’ va ville Ostoja, Vasanska kbr. 115, kade j’ počinjena krađa na štetu kuharici Mariji Kapine. Osumnjičenica, sluškinja Josephina Cerny, relativno j’ brzo ćapana va Beče, tvrdeć da ni služila va ville Ostoja od 10. do 20. juna 1913. leta. Zato j’ vlasnica villi Ostoja, gospođa Rudnicki, zamoljena da na temelje policijskega litrata ki arival z Beča, sl. 19, prova prepoznat svoju bivšu zaposlenicu. No, gospođa Rudnicki va to vreme ni bila va Opatije. Stvar je na kraju spasil i najbrže da j’ tata najvjerojatneje privel pravde, Koloman Farkas, direktor hotela Quitta, ki j’ posvjedočil da poznaje po fotografiji Cerny te da se dobro sjeća na kradje koju je počinila u juniju 1913. protiv kuharice Kapine.

vasanska_pov_2_20Osim ovakoveh težeh oblici kriminalnega ponašanja, policijoti imaju posla i z onemi manje opasnemi ki ipak narušavaju turistički ugled Opatije. Leta 1901. oni se bave z lutalicami na obalnen pute te z samoubojstvom jenega psihički rastrojenega gosta. Dogodilo se j’ to na obale pul ville Erminija, Vasanska kbr. 107. Sledećega je leta Frane Fiorentin z Vasanske kbr. 97, osujen na globu od 10 krun aš je kršil nedjejni red i mir, a 1905. leta gosti se tuže redarstvu na zakrčenost cesti i na lupanje pri obdelevanju kamena za gradnju Jurkovićeve kući zad Bellevuea (Vasanska kbr.156). …, konačno po ki zna ki put, va nedostatke zdravega razuma, skiće se ovude bez posla Ivan Lazarić zvani Kavaljer iz Mošćenic. Mošćeničko je pak općinsko glavarstvo bilo zamoljeno da bezodvlačno pošalje ovamo svoje ljude za odpeljati ga odovuda kući. No da se ni tako črno, baren ča se policijske evidencije tiče, trebe reć, da j’ i dobreh djel zabilježeneh va spiseh leprinačkega poglavarstva, ke su za saku društvenu pohvalu, bilo malo ale sigurno dosta da bi jih se moglo spominjat. Tako je 1902. leta Marija Car od Hajduki, našla na Slatine dvajset krun te ih uručila u župni ured. Dobročinstvo njoj se j’ sigurno splatilo i najbrže pomoglo da se srećno oženi sljedećega, 1903. leta. Prvi svetski rat na oveh Vasanskeg prostoreh ni storil većega zla. Još pred kraj 1908. leta sastavjen je va Općine Leprinac dokument pod nazivun Raspored vremena i rada Općine Veprinac za mobilizaciju i za saziv i podizanje narodnog ustanka. Raspored je predviđal da će, kada pride naredba za mobilizaciju, načelnik Općine uručit prispjeli oglasi dven glasnikun, koji će ju poći odmah proglasiti i pribiti i to prvi, Ivan Andretić u Poljane i Veprinac, naime na placi u selu Poljane i kod crkve sv. Petra, pred župnom crkvom na Veprincu i u selu Zatki, a drugi tj. Mohorovičić, u Ičićima i u Vasanskoj na Slatini. Mobilizirani su se mladići nadaje trebali prijavit za partencu predajun svojeh vojneh dokumenat Načelniku te jih je tajnik zabilježil va prijamnu knjigu, a nadredar Grlj je na njih trebal udrit pečat. Nakon ča su bili podučeni o njihovemi dužnosti te opskrbljeni z hranom za dva dana, mobilizirani bi vojnici bili otpraćeni do određenog mjesta. Dopisun od 22. oktobra 1914. leta gradonačelnik Baćić poziva mladići, rojeni 1892., 1893. i 1894. leta, a ki gredu va vojničku službu da u vlastitom interesu, ponesu sa sobom po jedan par dobrih postola eventualno opanaka, vuneno doljnje odijelo, toplo gornje odijelo, vunene čarape i vunene krpe za noge, vunene rukavice, kape (kaubice iz vune), obručne vunene narukvice, topla pokrivala, jednu nahrptnu vreću, svakako pak opravu za jelo i zdjelicu. Ove predmete će se namiriti po njihovoj vrijednosti ako se iste pronadje uporabive za vojničku službu.
Oni ki nisu imeli takovu dužnost i čast da brane svoju domovinu, uplaćevali su ratni zajmi, učestvovali va razneh akcijah tipa Zlato dadem za željezo kade su zlatni anke i srebrni predmeti menjali za železni prsteni z posebnemi patrijotičnemi natpisi, učili kako va nedostatke hrani i detelina more dobro poslužit aš da j’ hranjiva kot špinaca i kako sakupjat kosti za delanje gnoja, masti i sapuna. Njihova su pak deca učestvovala va razneh akcijah pod najvišim pokroviteljstvom Njezinog veličanstva carice i kraljice Zite i pod visokim pokroviteljstvom njegove c. kr. Visosti najjasnijeg gospodina nadvojvode Karla Stjepana kako ča su npr. Dan džepnih rubaca, skupjanje stapčić koprivi i pletenje sredstava proti zimi za naše vojnike.

No situacija va države puno puti baš i ni bila onakova kakovun su ju želeli prikazat oni ki su z državun upravjali. Na temelje točki 7. cesarske naredbe od 20. aprila 1854. leta, C. kr. kotarski poglavar zabranil je 23. febrara 1915. hranjenje galebova za ratno doba, te j’ iskal da se ova zabrana javno proglasi na obalnen pute. Osin hrani, građanun Vasanske nedostajali su i energenti. Tako j’ odlukun C. kr. kotarskega poglavarstva proglašena štednja za ugljevljem, zatvaranje svih dućana u 7 navečer te snižavanje rasvjete na polovicu u svim javnim lokalima. Osin tega zabranjen je i bilo kakov izvoz drvenega ugljeva preko kotarske granici. A kada već ni bilo energenat, posjednici kupališneh peć na ugljeve ili drveno gorivo, bili su na početke 1917. leta dužni predat i bakreni cilindri od peć, uz izjavu da li će ga sami nadomijestiti ili zahtijevaju da im se postavi nadomjesni cilindar od cinka. Za one koji ne izvrše prijavu bakrenih cilindara, općina će sama izvršiti zamjenu uz postavljanje nadomjesnog cilindra od cinka, dok će oni koji sami budu iznalazili nadomjesni cilindar morati svoj bakreni cilindar otpremiti najdalje do 25. veljače 1917. g. na adresu Centrale za kovine A.G. u Beču gdje će im se isplatiti trošak od 5 K po kilogramu bakra te troškovi transporta. Vrhunac ove farsi ka j’ bila usmjerena sprotu juden, Leprinčanun ki su dve leta prej tega sakupili skoro šest ton plemeniteh kovin, odričuć se i vlastitega pribora za jist, dogodil se j’ agusta 1917. leta. Onda j’ vojno zapovjedništvo va Graze namjeravalo oduzet zvona njihoveh crekav, u vlastitoj režiji, po vlastitim vojničkim radnicima.

vasanska_pov_2_21Ako se pogleda dijagram broja stanovnici leprinačkeh porezneh općin storen prema popiseh stanovnik z 1880. i 1890. leta, sl. 21., onda se more videt da su leprinačke porezne općine relativno dobro definirane tamo još 1770. i 1819. leta, aš saka ima okol 500 stanovnici. Oni se gotovo va 100% slučaji izjašnjuju kod građani hrvatske nacionalnosti. Okol 1900. leta more se z tega popisa videt kreševanje učešća ostaleh nacionalnosti va ukupnen broje stanovniki (naročito va deleh Općine ki su više obrnuti turizmu tj. va Bernardovoj 11% i va Vasanskoj 22% od ukupnog broja stanovniki). Leta 1910. broj stranac, radi vrhunca turističkega booma vezanega za Opatiju, na nekeh je mesteh gotovo dosegal broj hrvatskega stanovništva (12% va Poljanah, 32% va Bernardovoj i skoro 48 % va Vasanskoj od ukupneg broja stanovniki). Istovremeno j’ i broj stanovniki va Vasanskoj od 1900. do 1910. leta porastal za 66% a va Bernardovoj za 25 % dok je va Poljanaha i Puharskoj ostal na gotovo istoj razine, ča anke rabi pripisat turističkemu a ne demografskemu boomu. Anke j’ interesantno i to da j’ jedino porezna općina Puharska za celo vreme razmatranega perioda pokaževala znaki stagnacije ili skoro i opadanje broja stanovniki, ča trebe pripisat tešken uvjeton života va toj relativno zaostaloj leprinačkoj poreznoj općine, a ča j’ rezultiralo i z povećanun emigracijun stanovništva kako va pravce Opatije tako i još više va pravce Amerike i Argentine. I va Vasanskoj je zabilježeno, ale puno manje, iseljavanje judi va prekomorske zemje. Puno više j’ judi šlo z pravca zaostalega severa (Vedež, Zagrad, Zatka) va smjere prosperitetnejega juga (ono ča danas zovemo Vasanska (Slatina, Plahut i Hrenovo)). Temu broju stanovniki treba pribrojit i del judi drugeh nacionalnosti ki su fluktuacijski bili prisutni va Vasanskoj kako su se menjale države na oveh prostoren. Zato je i va austijsken i va talijansken i va posleratnen periode bilo ovakoveh većeh skoki broja stanovniki, ale suma sumarum broj judi va Vasanskoj je nakon tega smiron rastal.

Za vreme Talije, ako su novi judi va Vasansku i prihajali, neki su bome i selili preko mosta na Rečine va Jugoslaviju. To su bili oni ki se nisu slagali z novun državun ka j’ ovde opstala dvajsetak let. Po ranejen opise kuć ke su storene va ten periode, reć bi da se va Vasanskoj gotovo niš ni storilo. Zibralo se j’ Mussolinija 1924. leta va leprinačkoj općine za počasnega građanina, a on se j’ 1931. leta, oven juden ki su svojen mukotrpnen radun pomogli da se stori jedan ovakov turistički div kot ča j’ Opatija, odužil na način da j’ ukinul Općinu Leprinac. Z tin činun, on je Vasansku, nekadajnu Velu zemju i zvanično podelil na puno manjeh kusi, a ono najvredneje ča j’ od nje ostalo prepustil je na brigu puno većemu susedu zvanemu Opatija. Na vječno pitanje Kud plovi ovaj brod ki se zove Vasanska, a kemu su 1931. leta postavljene nove početne koordinate i dani novi smer i pravac gibanja, teško da j’ sada na oven meste jednostavno i točno odgovorit. Morda će rabit da pasa još čuda vremena da se se to dobro sagleda i percipira. A morda će se ovo napisano nekemu bit dobra inspiracija da se već jutra ćapa da ča novega napiše. Aš se ča se jedanput stavi na kartu na njoj zavavek i ostane, a se ča se ne zapiše, kot da se nikada ni ni dogodilo.

_________________________________________________________________________________________
Literatura:
1. Tomašić, L.: Historija Opatije, Opatija, 1953. (rukopis).
2. Zakošek, B.: Opatijski album – Dugo stoljeće jednog svjetskog lječilišta, DAR, Posebna izdanja 18., 2006.
3. Žigulić, R.: Stališ duša župe Veprinac 1875. – 1925., knjiga I: Poljane i Puharska, Posebno izdanje br. 21 Vjesnika državnog arhiva u Rijeci, Rijeka, 2008.
4. Žigulić, R.: Stališ duša župe Veprinac 1875. – 1925., knjiga II: Vasanska i Veprinac, Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2011.